Oktroirani daytonski  Ustav BiH (Aneks IV) konačno je urušen briselskim potpisima sedam političkih stranaka i bh. institucija – i konačno je postavljen novi kamen temeljac višenacionalne savezne države koja može imati pravu europsku perspektivu. Problem „Sejdić-Finci“ nije ni izbliza fingiran, niti ga je slučajno uvažena europska institucija proglasila kao ključni. Ustav BiH ne samo da je diskriminatorski spram pojedinih građana ili grupa građana, nego je sustavno pogrešan u smislu zapadne predstavničke demokracije. Uvesti u sustav krajnje rastezljivu formulaciju:  da se u državne (predstavničke) institucije biraju osobe „iz reda  – bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda“, tj da se u gremije biraju: Bošnjaci, Srbi, Hrvati  – značilo je otvoriti prostor za mnoštvo manipulacija. Što sve mogu  sadržavati „redovi jednog naroda“ i koga se sve može uzeti pod oznaku „Bošnjak“, „Srbin“, „Hrvat“? Ako je nacija „životna zajednica ljudi sa sviješću o istoj kulturno- političkoj prošlosti i voljom za političkom autonomijom“, onda je u današnjem globaliziranom svijetu nemoguće unutar jedne nacionalne zajednice do u pojedinosti odrediti ili zanijekati nacionalnu pripadnost pojedinaca (naravno pod izuzetkom da ne rabimo genetičke ili nesekularne  teorije). 

Piše: mr. sc. Željko  Vukić l poskok.info

Published On: Čet, Ožu 28th, 2013

Nino Raspudić

Muke po Federaciji

Politički događaji zadnjih dana pokazali su da je tvrdnja kako je Federacija BiH dotaknula dno bila preoptimistična.

Izgleda da nema dna i da se uvijek može ići još niže. Situacija u kojoj dvije i pol godine nakon izbora još nema prave, stabilne, legitimne i neupitno legalne vlasti, pervertirala je do točke u kojoj su glavne političke figure u nesretnijem bh. entitetu dva nekadašnja Lagumdžijina prirepka, Živko Budimir i Lijanovići. Isti oni koji su, prihvativši ulogu hrvatskih kvislinga, najprizemnije poslužili za legitimiranje bošnjačke platformaške vlasti, uz blagoslov američkog veleposlanika Moona i njegovog potrčka Inzka, dvije i pol godine kasnije napravili su od Federacije institucionalnu razvalinu i političku šprdnju. Nekada složna platformaška bratija, koja je na vrhuncu bila u jesen 2010, danas je međusobno zakrvljena i razdijeljena. HSP, koji se nekada prezivao Đapić-Jurišić, raskolio se na Jurišićevu i Budimirovu struju. Nakon što je Jurišić izašao, točnije izbačen iz Lagumžije, Budimir je izašao iz Jurišića, ali se nepokolebljivo drži funkcije predsjednika Federacije, na što je postavljen kao Lagumdžijin džepni Hrvat, premda mu je izborni legitimitet mizeran, budući da broj glasova koje je osvojio na izborima ne premašuje broj uzvanika na ovećoj hercegovačkoj svadbi. Unatoč tome, ponaša se kao da je Charles De Gaulle, a ne posuški Sejdo Bajramović.

_________piše: Nino Raspudić l nezavisne.com

Published On: Čet, Velj 7th, 2013

Kolumne |

POLITOLOŠKA ANALIZA: Švicarsko-belgijski primjer za reformu BiH

Svaka dublja politološka analiza državne tvorbe Bosne i Hercegovine potvrđuje nužnost političke reforme koja se mora tako koncipirati da je većinski akceptiraju sva tri konstitutivna naroda. Sadašnje stanje kaotične državne tvorbe je neodrživo i za europski put nezamislivo. Blokade sustava i ignoriranje jakih demokratskih čimbenika pokazuje se fatalno po zajedništvo. Unitarizam bilo kog oblika je kontraproduktivan. Regionalna rješenja federalnog ustroja Bosne i Hercegovine – na osnovi ekonomskih regija (ma koliko god ih bilo) – mogu samo ponavljati imperijalističku dominaciju pojedinih etnija, pospješivati majorizaciju i omogućavati zatiranje slabijih. U suvremenoj Europi to postaje sve teže izvodivo: primjer Sjeverne Irske, Južnog Tirola, Katalonije… Belgija, sa svojih šest državnih reformi u zadnje četiri decenije, pokazuje kako je težak (ali nezaustavljiv) process emancipacije manje priznatih etnija u zajedničkoj državi.

________piše: Mr. sc. Željko Vukić l poskok.info

Savezna ili propala Bosna i Hercegovina?

1. Opće demokratske postavke

Politološka dilema participacije i odgodvornosti gradjana u političkom odlučivanju iritirala je  filozofsku misao od Platona do Kanta (i u novije vrijeme do Habermasa) i postala opsesija mnoštvu različitih mislilaca i političara. Skoro je već nepregledna lepeza teorija i kontigentnih rješenja za ključni demokratski problem: kako upravljati državnim i društvenim poslovima uključujući „cijeli narod“ (kojemu u demokraciji jedino i pripada vrhovna vlast)? Cilj demokratskog upravljanja je jasan: svjesno i organizirano rješavanje društvenih konflikta i osiguravanje mirnog i skladnog života (po Aristotelu: praksa za „opću korist“), ali je sprovodjenje u današnjim mnogoljudnim društvima  komplicirano i najćesće samo preko posrednika moguće. Povijesno se mogu izdvojiti tri metode kreiranja državnih odluka....

Hrvatska koalicija BiH

Marginalizacija hrvatskog  puka u Bosni i Hercegovini, kao i njegovo sustavno i konzekventno rastakanje, posljedica su  krvave i tragične prošlosti sve do u najsuvremenije dane. U posljednje dvije decenije, otkad su Hrvati aktivan politički čimbenik u BiH, međuetnički suživot je upadljivo drukčiji i upadljivo konstruktivniji. Od zaprečivanja genocidnih komunističko-fašističkih  armada (početkom devedesetih), deblokade velike bošnjačke enklave, odlučujućeg vojnog djelovanja u završnici, nespretnog Daytonskog mirovnog sporazuma  i najnovijih političkih omalovažavanja ,  hrvatstvo u BiH bilježi snažne uspjehe i padove. Hrvati su svoj krvavo plaćeni entitet (HR Herceg-Bosnu) u prebrzom miješanju karata utopili u zamagljenu hrvatsko-bošnjačku federaciju, i - vođeni idealističkim kalkulacijama - pristali na dvoentitetsku konfederaciju (dvo-državnu mirovnu tvorevinu triju posvađanih naroda).

Kriticka analiza Dodikovog clanka „Raspad nikome ne odgovara, ali nije nemoguc" u Nezavisnim novinama (22. svibnja 2008.)

Kritička analiza političkih bespuća Bosne i Hercegovine

Prijedlog i zahtjev uvrijedjenog, razocaranog i buntovnog Ivana Muse, predsjednika HKDU-a, prezentiran u Vecernjem listu - da se Hrvati nasumce izdvoje iz Federacije, odlukom iznova sazvanog Hrvatskog narodnog sabora - u svim glavnim aspektima je vise nego sporan. Naravno da je „dekonstituiranje hrvatskog naroda" od Daytona do danas u svojoj kriticnoj fazi, i naravno da je zakljucak Vijeca za provedbu mira  za Hrvate trenutacni poraz, ali -  sa samo malo vise politcke pronicljivosti moze postati jasno da je upravo nesazreli koncept proslog Hrvatskog narodnog sabora umnogome tom teskom stanju kumovao, a jasno moze biti i to da je Vijece u Bruxellesu sentimentalno reagiralo na kosovsku zalopojku i vrhunski politicki teatar srpskih kolora.

Igranje „povijesnom odgovornošću" slučajnih političara u presudno vrijeme. Kosovskom sindromu u BiH mora se odgovoriti zrelošću i mudrošću.

Stavovi i potezi predsjednika najjace bosnjacke stranke Sulejmana Tihica, kriticki gledano, plijene svojom uskogrudnoscu i zaslijepljenoscu  drvenim vjetrenjacama. Bivsi samacki advokat tuznog lika i tuzne proslosti, u svojoj zalosnoj tuzi povlaci  potpis s Mostarske deklaracije o reformi policije, potpisane u listopadu 2007., zalosnom recenicom: „Zamisljena reforma je pocetak kraja drzave BiH." .Njegovu  mirnu opcinjenost sjenama drzavnopravnih vizija ne moze ugroziti ni trenutna zapaljiva balkanska vrucina niti ostra drzavnicka nota  clana Predsjednistva BiH Radmanovica, koji, objasnjavajuci Rezoluciju skupstine Republike Srpske, izjavljuje: „BiH je upitna, budu li postojali oni koji misle da samo oni trebaju zivjeti u BiH i o njoj odlucivati."