SREDNJA RAZINA  -  TRI KANTONA

Politološka kratka analiza i prijedlog državnog ustroja Bosne i Hercegovine

Neodrživo  stanje

     Svaka ozbiljnija politoloska analiza daytonskog drzavnog ustroja Bosne i Herzegovine potvrdjuje nuznost njezine politicke reforme -  i to ne parcijalne, nego cjelovite -  definirane u saveznom ustavu, koji  kao „dogovor naroda" mora biti tako koncipiran da bude vecinski akceptiran od sva tri naroda. Sadasnje stanje asimetricne (kon)federacije je naravno neodrzivo, kao sto bi i svaki unitaristicki ustroj pokazao vrlo brzo svoju neefikasnost. Prevelika samostalnost federalnih jedinica u pravilu najcesce  dovodi do blokade sustava, a i ignorancija jakih demokratskih cimbenika  cesto je fatalana po zajednistvo - manje eksplicitno, ali zato s jos vecim ucinkom. Regionalna rjesenja federalnog ustroja Bosne i Hercegovine na osnovi ekonomskih regionalnih centara mogu samo ponavljati imperijalisticku dominaciju pojedinih etnija  i stoljetnu potlacenost manjih sredina.

     Daytonski ustroj BiH ne samo da nije ni nakon toliko godina priblizio posvadjane narode, nego je jos vise povecao nezadovoljstvo, i do te mjere uvjetovao korumpiranost nacionalnih elita i drzavnih struktura, da danas Bosna i Herzegovina spada u sam vrh europske korupcijske ljestvice.Komparativna analiza zemalja u slicnoj situaciji, prije svih zemalja u tranziciji, uocljivo ukazuje na karakteristiku bosanskoherzegovackog politickog ustroja:  njezinu prekompliciranost i nepreglednost, koja je tako pogodno tlo za sve vrste manipulacija. Gradjanin-glasac (demkrata) - kao „control-system" politike je krajnje marginaliziran i dezorijentiran. Drugi vazan uzrocnik politicke izvitoperenosti je svakako zamagljenost i asimetricnost nacionalnih kompetencija, sto uzrokuje strah  za vlastiti identitet i otvara prostor za osobni egoizam i demagogiju politickih mocnika. Takodjer su umnozeni zastupnicki gremiji s brojcano premalim brojem zastupnika pogodni za sve vrste pritisaka i manipulacija.

Osnova federalnosti i subsidijarni princip

     U tekucu raspravu o federalnosti drzavnog ustroja Bosne i Herzegovine nuzno je potencirati najosnovniji demokratski princip formuliran kao princip subsidijarnosti, po kojem je smisleno i pravedno sve zadace prepustiti nizim politickim razinama, koje su one u stanju uspjesno rijesiti. Ovaj naziv (prvi put ekspliciran u papinskoj enciklici 1931.) postao je danas nezaobilazan u politoloskim raspravama o federalizmu: kao moralna osnova i upadljiva snaga takmicarskog duha saveznih komponenti. Gledano povijesno na bosankohercegovacko drustvo, uocljiva je kronicna nestabilnost visih politickih razina, a cvsca povezanost i solidarnost opcinskih (komunalnih) struktura, prije svega u posljednjim decenijama. U svaku buducu gradnju drzavnog ustroja, a po principu subsidijarnosti, preporucljivo bi zato  bilo - dati  bosanskohercegovackim opcinama  sto znacajniju ulogu u sustavu. Znaci polazno: opcine ovakve kakve jesu, ustavno definirati, dovoljno financijski ojacati i prepustiti referendumu gradjana korekturu granica, ujedinjavanje, cjepanje kao i unutar sebe osnivanje mjesnih zajednica od posebne nacionalne skrbi; (naravno uvijek u medjuetnickom sporazumu):

-  referendum je glavni izraz narodne volje

- opcinski sabor (skupstina) od 40-60 zastupnika - izabranim po proporcionalnnom sustavu - je zakonodavno tijelo opcine

- nacelnik opcine se bira direktno na cetiri godine i moze se smijeniti dvotrecinskom saborskom vecinom ili iznudjenim referendumom od strane oporbe: prikupljanjem trecine potpisa od broja s kojim je taj  nacelnik bio izabran

-  glavne zadace: komunalno i socijalno zbrinjavanje, osnovno skolstvo, prikupljanje poreza...

Smisao srednje razine u državnom sustavu

     Federalnost se u politoloskim analizama najcesce povezuje s povijesnom samostalnoscu pojedinih saveznih jedinica ili s visenacionalnoscu odredjene drzavne tvorbe. Nacionalnost -  ili etnicki identitet - u politickoj teoriji  je pojam s velikom lepezom znacenja. Veliku operativnost dobiva pojam ako se bazira na kulturnom znacaju, kao borba za kolektivno priznanje „povijesnog pamcenja" (Hegel). Evidentna je razlicitost triju etnickih grupa u Bosni i Herzegovine, kao i njihovo razlicito povijesno pamcenje. Sve tri nacionalne grupacije imaju svoju povijesnu konstitutivnost, kao i u novije vrijeme svoju afirmiranu autonomnost,  tako da bi ignorancija federalnosti (nacionalnosti) imala jos jedan  fatalan propust. Sve tri etnije povezuje nuznost, s jedne strane - ocuvanja svog povijesnog pamcenja, a s druge - formiranja efikasne drzavne zajednice sposobne za ulazak u Europsku uniju. U vremenu globalizacije i nezaobilazne europske integracije, svako gubljenje vremena je dodatno kaznjavnje revnih gradjana, kao sto je i svako naredno eksperimentiranje politickim sustavom samo jos jedno produzivanje „balkanskog sindroma". Jedino s ustrojenom  pravnom drzavom u Europskoj uniji gradjani BiH imaju priliku ostvariti svoje teznje: blagostanje i kulturni identitet.

    Projekt uspjesnog buduceg ustroja Bosne i Hercegovine (sa znanstvenog aspekta) nuzno je komparativno sagledavati u okviru uspjesnih europskih demokracija.Od dva ekstremna tipa politickog sustava: cisto-parlamentarnog, vecinskog (Velike Britanije) i dogovornog, direktno-demokratskog (Svicarske) - bosanskohercegovacka realnost svojom nuznoscu upucuje mnogo vise na svicarski sustav federalnih rjesenja. Unitarnom britanskom sustavu (kojega takodjer pokusavaju reformirati) svojstven je parlamentarni suverenitet (najvisa vlast pripada parlamentu), dok u svicarskom Ustavu suverenitet ima narod u kantonima i savezu. Takodjer i polupredsjednicki sustav francuskog tipa ne moze obecavati prosperitet posvadjane visenacionalne zajednice. Njemacki politicki sustav (kao i austrijski, belgijski, kanadski i SAD-a) iskazuje se uspjesnoscu federalnih struktura, u kojima srednje razine po subsidijarnom principu pospjesuje uzajamnu solidarnost gradjana i  uspjesnije konroliraju visu razinu vlasti.

     Polazeci od ovih nekoliko najvaznijih pretpostavki moze se sa znanstenom potporom postaviti teza  o formiranju srednje razine u Bosni i Hercegovini kao tri ravnopravna kantona  -  na principu okupljanja vec formiranih opcina  s vecinskim nacionalnim stanovnistvom odredjene nacije. Kanton bosnjackih opcina obuhvacao bi opcine s bosnjackom vecinom, Kanton hrvatskih opcina - opcine s hrvatskom vecinom i Kanton srpskih opcina (Republika Srpska) - opcine sa srpskom vecinom. Teritorijalna (ne)povezanost takvih cijelina, kao rezultanta  narodnih volja doticnih opcina, nije nikakva nuznost - jer sva tri kantona funkconiraju u efikasnoj saveznoj drzavi. (Primjera teritorijalne nepovezanosti ima dovoljno: u Svicarskoj preko dvadeset, u Njemackoj, SAD-u, kao i u danasnjoj BiH.)

     Struktura i ovlasti bosanskohercegovackih kantona (srednja razina) mogu biti, u glavnim postavkama, svicarskog i njemackog tipa; znaci vise od sadasnje kompetentnosti kantona, a manje od danasnjih entiteta; na principu subsidijarnosti. Kantoni (savezi istonacionalnih opcina) rjesavali bi dakle sve sto je relevantno za doticnu nacionalnu zajednicu i time maksimalno pospjesivali gradjansku solidarnost, tj. identifikakiju i brigu za  vlastitim kantonom. Zakonodavnu vlast u kantonu cinio bi jednodomni Kantonalni sabor (skupstina) od 70-120 zastupnika, koji su direkno  birani po vecinskom principu, tako da svaka opcina bira po 1-3 zastupnika (s obzirom na velicinu opcinskog birackog tijela). Ovim vecinskim izborom (za razliku od opcinskog proporcionalnog), povecala bi se efikasnost odlucivanja i pojacala kontrola zastupnika -  koje bi opcinski sabori (skupstine) dvotrecinskom vecinom mogleu medjuvremenu i smijenjivati; kao sto bi to mogli i opcinski referendumi.

    Izvrsnu vlast vrsio bi Premijer kantona (direktno biran na cetiri godine) -  i Kantonalna vlada (ministri kantonalnih ministarstava) koju predlaze Premijer, a odobrava kantonalni sabor (skupstina). Osim zakonodavne i izvsne vlasti, kantoni imaju i sudsku vlast. Iz potrebe teritorijalne povezanosti opcina -  kantoni se administrativno dijele u okruge (koje sacinjavaju teritorijalno blize opcine, upucene jedna na drugu) ili okruge-gradove.

    Koje su stvarne kompetencije kantona u tom ustroju?

Pregled sustava u cjelini
 

     Nesporno je dakle da se u Bosni i Hercegovini iz stanja  neefikasnosti i korumpiranosti, treba reformom sustava omoguciti ucinkovitost i zakonitost, za sto je od odlucujuce vaznosti eksplicitni „dogovor narodä", tj. savezni ustav  - akceptiraran od sva tri  naroda. Povijesni sporazum kao vrhovni zakon savezne drzave, moze dakle biti vidni garant saveznistva i aktivnog ukljucivanja u sustav na svim razinama.Pregled stupnjevitih reformi, u manje vise svim zemljama, pokazuje se puno tezim i najcesce u korist trenutacnih nositelja sile. S unaprijed dogoverinm jasnim i simetricnim ustavom aktivirao bi se gradjanin-demokrata, kome bi se u prvom planu i pripisao suverenitet ; suverenitet naroda u opcinama i kantonima. Drugi plan suvereniteta pripada saveznoj razini u vidu Saveznog ustava i njegovog cuvanja. I naziv drzavne zajednice trebao bi odrazavati njezinu federalnost: prijedlog :  Savezna drzava Bosna i Hercegovina.

      Za ustavnost svih proizislih zakona zaduzen je Savezni ustavni sud, kao i za sve blokade  u funkcioniranju  sustava. Savezni ustavni sud (u kome i u naredno vrijeme trebaju sudjelovati europski strucnjaci), moze uvijek zbog relevantnosti problema naloziti referendum: kantonalni ili svekantonalni (savezni).

     Savezni ustav definira drzavni ustroj savezne drzave kao i kompetencije svih triju razina: savezne, kantonalne  i opcinske. I to za sva zakonodavna, sudska i izvrsna tijela na tim razinama.

     Savezna vlast je nadlezna za vanjsku politiku, sigurnost, obranu zemlje, za carine, novcarstvo...

     Saveznu drzavu reprezentira Predsjednik sa dva dopresjednika, koje na prijedlog kantonalnih sabora (skupstina) bira Savezni parlament na zajednickoj sjednici oba doma. Predsjedniko mjesto je rotirajuce po kantonu, na dvije godine, a duzina mandata u Predsjednistvu je najvise sest godina.

     Saveznu izvrsnu vlast cini Savezni premijer i Savezna vlada (ministri saveznih ministarstava). Saveznog premijera predlaze Predsjednik Zastupnickom domu na osnovi najvise osvojenih mandata njegove koalicije, koji ga po mogucnosti usvaja, a Dom kantona ga potvrdjuje.

      Saveznu zakonodavnu vlast cini dvodomni Savezni parlament: Zastupnicki dom  i Dom kantona.

Zastupnicki dom (200 zastupnika) bira se po proporcionalnom sustavu, ali tako da su opcine po mogucnosti biracke jedinice; manje opcine istog kantona udruzeno biraju jednog zastupnika, a vece i velike  po jednog, dva ili tri. ( Ovim sustavom osigurava se preglednost, tj. odgovornost zastupnika, kao i njihovo eventualno prijevremeno smjenjivanje putem opcinskih skupstina ili referenduma.)

     Dom kantona se sastoji od 51 izaslanika koje salju tri kantonalna sabora (skupstine): svaka po 17 izaslanika. Nadpolovicnu vecinu cini najmanje 27 glasa, po 9 iz svakog kantona; a za zakone od vitalne kantonalne vaznosti  odlucujuca je suglasnost  od najmanje 36 izalanika, po 12 iz svakog kantona

     Oba doma su ravnopravna, s tim sto Zastpnicki dom zajedno sa Saveznim Premijerom i Vladom (uz pomoc strucnih komisija i interesnih grupacija) priprema i -  donosi zakone u skladu sa Saveznim ustavom, a Dom kantona - osim sto sudjeluje  u pripremi zakona - potvrdjuje zakone. U slucaju da Dom kantona( tj.pojedini klubovi kantona) ne odobre zakon,  i tako blokiraju sustav, Savezni premijer je duzan iniciirati  hitnu raspravu u Kantonalnim saborima  (skupstinama) i direktno zastupati osporeni zakonski prijedlog. U slucaju ponovljene blokade Savezni premijer priziva Savezni ustavni sud, koji moze narediti kantonalni ili savezni referendum.

     Saveznom ustavnom sudu podredjeni su kantonalni i opcinski sudovi.

     Ministru obrane podredjen je  Savezni stozer (komanda) s tri  kantonalne komponente.

     Ministar sigurnosti zapovijeda Saveznom policijom, kojoj je podlozna kantonalna i opcinska policija.

Princip federalnosti iskljucuje favorizaciju bilo kojeg grada (distrikta), jer osim glavog grada u kom je smjestena savezna vlada, i drugi gradovi po osnovi simetrije dobivaju ostale savezne institucije.

     Sve nekretnine od saveznog znacenja, kao i zeljeznica, posta, autoputevi, rudnici, hidrocentrale...

trebaju biti u saveznom vlasnistvu.

Savezna država BiH

 
Zadaci i kompetencije srednje razine - kantona

 
     U Saveznom ustavu je dakle nuzno definirati razine drzavnog sustava kao  i kompetencije pojedinih drzavnih tijela. Princip kompetencija u europskim i sjevernoamerickim federalnim sustavima je vrlo raznolik, zbog mnostva cimbenika - prije svega povijesnih. Svicarska drzavna uspjesnost izrasla iz stoljetne lokalne samosvjesti, ili njemacka poslijeratna teznja za demokratskom preglednoscu, bazirale su svoje srednje razine na principu zakonodavne podredjenosti saveznoj razini i pune kompetencije u  sprovodjenju zakonskih odluka, kontrolu glavnih financijskih tokova, skolstvo, zdravstvo, kulturu, medije, socijalnu skrb, unutarkantonalnu sigurnost, graditeljstvo, kantonalne ceste...;dakle -  na principu subsidijarnosti:  sve sto srednja razina moze sama povoljno rijesiti spada u njezinu kompetenciju, a sve sto je od saveznog znacaja rijesava savezna vlast. Ovakva kombinacija dokazanih politickih rjesenja imala bi veliki izgled  na motivaciju bih gradjana, jer bi u samom startu iskazivala svoju preglednost i garantirale svakoj od tri entnije zadrzavanje svog nacionalnog identiteta. Gradjanin, rasterecen  nacionalne ugrozenosti, (jer mu je to srednjom razinom zagarantirano), razvijao bi mnogo vise interkantonalnu solidarnost  -  bez koje nema socijalne povezanosti, ni osjecaja za zajednicku drzavu. Zastupnici i izaslanici pojeninih  (etnickih) kantona imali bi svou legitimnost ako ih biraju  kantonalni sabori (skupstine) na osnovi njihovih politickih ideja i sposobnosti, a ne na principu zamagljenog „nacionalnog reda" vlastitog izjasnjavanja ili gledanja na biolosko podrijetlo.

    Direktnost, dovoljna kompetentnost i preglednost srednje razine direktno bi se odrazavali na demokratsko odlucivanje savezne razine kao i na njezinu kontrolu; sto znaci da bi savezna vlast  bila ne samo kontrolirana od srednje razine, nego i pod neposrednim pritiskom gradjanskog nezadovoljstva. S druge strane Savezni premijer, ma kojoj etniji pripadao, i Savezna vlada,  imali bi dovoljno zakonskih mogucnosti za optimalno rjesavanje nagomilanih problema. U tome bi svakako od velike prednosti bila ovakva trorazinska raspodjela zadataka i kompetencija, kao i direktna podrska na svim razinama.