Mr. sc. Zeljko Vukic

Kriticka analiza Dodikovog clanka „Raspad nikome ne odgovara, ali nije nemoguc" u Nezavisnim novinama (22. svibnja 2008.)

Velikom politickom briljantnoscu premijer Republike Srpske u autorskom clanku analizira najkrupniji balkanski problem: drzavnu tvorbu - Bosnu i Hercegovinu -  njezin nastanak, njezin hendikep i njezinu buducnost.  Premijer nam svojom autoritativnom drzavnickom argunmentacijom skicira nemogucu „mogucnost" Daytonske tvorevine poslije krvavog rata („od 97 207 zrtava") koja se pokusala „graditi pomirenjem i povjerenjem", nakon raspada toliko visenacionalnih drzava. Za to je bila nuzna  materijalna pomoc od strane  medjunarodne zajednice, kao i potreba  „institucije visokog predstavnika", posto je pretpostavka bila da se ekonomskom pomoci moze obnoviti  „povjerenje medju narodima koji su na tom tlu vijekovima zivjeli zajedno, istina uvijek uz upravljanje mocnijih drzava".

    Polazeci od konstatacije da tece trinaesta godina od „Daytonskog mira", a da unutrasnje stanje u BiH „karakterise nametanje situacije nedovrsenog rata", Dodik ostro kritizira   pravnopolitickom argumentacijjom stanje protektorata „jedne suverene i nezavisne drzave, utemeljene na medjunarodnom pravu", koje provodi „osoblje Kancelarije visokog predstavnika" u sprezi sa sluzbenim duznosnicima u Sarajevu (prije svaga bosnjackih) i neustavno oduzimaju Republici Srpskoj njezina zajamcena prava. Bosnjacka politika se koristi medjunarodnom zajednicom da bi svoju ulogu „zrtve" nagradila discipliniranjem „agresorskih naroda" (Srba i Hrvata). Tako se hrvatska Herceg Bosna utopila (i istopila) u Daytonskoj federaciji, a hrvatski celnici koji se nisu slagali s gubljenjem prava „Jelavic, Covic i drugovi svoj su stav platili sudskim procesima".

     Ne ulazeci detaljno u svaku od ovih argumentacija politoloscki se moze u svakom slucaju pozitivno vrednovati cinjenica pravljenja ovako iscrpnije analize od strane mocnog srpskog lidera. Svoja cesca (cesto provokativna i preuvelicana) javljanja u medijima protiv unitarizma najbrojnije bh nacije, Dodik  u  ovom clanku obogacuje  detaljnim argumentima, od kojih mu je jedan od posebnog znacenja: onaj o vaznosti Europske unije za Srbe u obje drzave: „A koliki je znacaj Evropske unije, pokazali su izbori u Srbiji. Biracka podrska evropskoj Srbiji, rezultat je privlacnosti evrointegracija i sigurnosti koju to nosi". Kljuc demokratizacije Zapadnog Balkana je znaci - najvise vezan za grad na uscu Save - (moze se eksplicitno zakljuciti iz ovih recenica), kojemu, uza sve, dolaze bolja vremena; a ta prilika se mora poceti iskoristavati.

    Iz „blatne sredine" stanja nedefiniranog „poluprotektorata" i neodgovornog upravljanja domacih politicara koji „odgovornost svaljivaju na strance", tvrdi Dodik, moguce je rjesiti krizu  „ubrzanim evroatlanskim integracijama" za koje su neophodne reforme -  ali ne tipa zamijene Daytona ili vec ucestale protuustavne unitarizacije. Premijer medjunarodno priznatog entiteta i diplomirani politolog Milorad Dodik kao moguci izlaz iz  krize vidi „evropski put", koji je „najbolje  moguce rjesenje za BiH". Vjeran svom teatralnom imidzu politickog samuraja Dodik ne skicira sustav „neophodnih reformi", nego u nastavku pobija teze o „nemogucnosti ovakvog ustavnog ustroja za  dobivanjem financijske pomoci i ulaska ovakve (entitetske) BiH u Europsku uniju". Europa svojom podrskom - ekonomskom razvoju zapadnog Balkana - moze regiju  uciniti „zonom bez sukoba" (dobar primjer po njemu  je objedinjavanje europskih fondova koji su dostupni za BiH).

Zar Europa ne moze i ne mora jos mnogo vise?!

       Europska demokracija repektira distanciranje premijera Dodika od prethodnih rezima (uloga vozda Slobodana Milosevica u balkanskim ratovima politoloski je vec uglavnom evidentna), uvazava politcke mocnike koji „sprovode mirovni sporazum, ostvaruju regionalnu saradnju, pokrecu ekonomski razvoj", imaju iza sebe podrsku glasaca i „rastjeruju medijski mrak". Za uropsku demokraciju je znacjan dobitak postojanje demokratskog lidera u zapadnoj provinciji savezne drzave BiH - srpske provenijencije -. Ali europska dosljednost demokratskih sustavnih rjesenja zahtijeva i dosljednost u kompletnom sustavu. Upozoravti politicke protivnike na moguci njihov vlastiti „harakiri", kao  zavrsnicu ovog svog politickog clanka, spada u teatralnu briljantnost tipa Dodik: „Drugi kraj za BiH zove se neizvjesnost i potom raspad.". Bosnjacki politicari treba da se posebno zamisle jer vlastitom politikom - jedan covjek jedan glas - razbijaju drzavu  kao sto je tonedavno ucinio vozd Milosevic u propaloj Jugoslaviji...("Raspad", kao opomena, ne mora biti kao u devedesetim;  raspad je i nastavljane mrznje, nestlaganja i podmetanja; moze se dalje konotirati iz njegove opomene.)

        Ali demokratska dosljednost zahtijeva mnogo vise: npr. ne samo konstataciju da ce „nerijesen problem Hrvata jos vise opterecivati medjunacionalne odnose, a moguce i odnose sa Hrvatskom", nego i kreativnu ulogu demokratskog cimbenika (faktora) Republike Srpske u „neophodnim promjenama" saveznog ustava. Praksa suvremene europske demokracije puna je primjera stvarne demokraticnosti (po nekima neprincipijelne, neustavne, suprotne vec potpisanim ugovorima), ali demokraticnosti koje pucanstvu zivot znaci. Demokrati Dodiku, na vratima europske demokracije, moze sutra od odlucujece pomoci biti alijansa s hrvatskim intelektualcima i politickim demokratima kojima svetosavska hriscanska misao ne moze biti strana. Sve veca konstruktivnost hrvatskih politicara (za razliku od ucmalih bosnjackih) je velika mogucnost demokratskih rjesenja za zemlju prepunu „blata i apsurda". Hrvatski korpus u BiH, koji je u pet stoljeca genocidne povijesti sveden na ostatke ostataka, ima sad veliku priliku u narednoj demokratizaciji svih resursa, jer je demokratska Europa tako blizu i tako mocna. (Bosnjackom narodu ce prava demokraticnost ici svakako samo na ruku, kako god joj se postavljali politicki mocnici.)

        Povijest se ne moze i ne mora vise ponavljati. Da li ce to demokratu  Dodika dovoljno i  na vrijeme moci pokrenuti?!