Kriticka analiza aktualne izborne teme novog državnog ustroj Mr. sc Željko Vukic
TREĆI ENTITET (VELEKANTON) -
ILUZIJA ILI SPAS ZA BIH?
Politički napisi i izjave povjesničara i teologa fra Petra
Jeleča u ovo vruće predizborno vrijeme postaju sve aktualniji -
plijeneći rastočenu bosanskohercegovačku intelektualnu javnost svojom
hrabrošću i nepatvorenom lucidnošću.
Njegova najnovija teza o hrvatskom, trećem entitetu kao „imaginarnoj kategoriji“, „čistoj iluziji“, od čijeg „stvaranja nema ništa, niti će on ikada biti formiran“ spada u znansvenu metafiziku političkih analiza, primjereno stručnjaku za „bogohulnost“ svjetovnih fenomena.
Oboružan dubinskim uvidom u tmurne godine novije crkvene povijesti u vrijeme nacistički demonizirane Europe i rijetkom lakoćom popularne elokvencije, Jeleč glavni politički problem nefunkcionalne države BiH „s ludjačkom košuljom“ proglašava „čistim predizbornim trikom“ „stožerne stranke“, zaboravljajući pritom da ga znanstvenost obavezuje, ma gdje bio (a ne samo u polemici s kardinalom), on proširuje tezu - da do sada „nitko nikada nije definirao što je točno taj entitet, koje su mu granice i koji teritorij bi on obuhvaćao, kakvo će mu biti ustrojstvo, s kojim snagama se misli stvoriti.“ Otkud tolika znanstvena hrabrost (i obaviještenost) jednom mladom povjesničaru?
Napomene radi: dubinski uvidi u ove dubinske politološke probleme još nisu ni blizu do kraja izvršeni, ali su zasigurno postavljeni teoretski temelji učinkovite ravnopravnosti najmanje nacije u BiH, prije svega u analizama vrsnih politologa Mirjane Kasapović i Bože Žepić.
Jeleču je još manje poznat novi konsruktivni prijedlog ustroja BiH, urađen na švicarkim i njemačkim iskustvima od Željka Vukić (Status12, 2007), kao nadogranja prethodnih prijedloga i kao srednje riješenje - između raspada države i uništenja manjih nacija (preneseno u međuvremenu na više od pedeset portala). Savezna država bila bi dvodomna, gdje bi dom kantona (nacija) imao pravo veta, a općine bi se referendumom izjašnjavale o pripadnosti (vele)kantonu, čija bi skupština imala zakonodavnu, sudbenu i izvršnu vlast, i rješavala sve bitne probleme od kantonalne vaznosti…
Kolikogod Jeleč proglašavao manji bh entitet „genocidnim“, zasnovanim na „strašnom zločinu, progonima i ubijanjima tisuću Bošnjaka i Hrvata“, njegov zaključak, da za daljnji opstanak Republike Srpske „ne postoji ni jedan moralno i politički opravdan razlog“ - niti je znanstveni, niti je povijesni. Koliko malo je potrebno povijesnih primjera da se dokaže teza da je većina država u povijesti stvarana u moralno problematičnim uvjetima (Rim, Kina, Mongolija, Arabija, Turska…). Koliko god Jeleč s dodatnom lucidnošću progalašavao hrvatsku politiku u BiH skoro apsolutnim „sluđivanjem“ u svih dvadeset godina, gje se „sve bitne vrednote jednog naroda, od domovine, etičnosti do vjere“ prazne od svog pravog sadržaja i značenja - ostaje činjenica (za povijest), da je hrvatsvo u BiH opstalo samo u općinama koje je HVO obranio (ili vratio). Čisti je populizam centralističkog (sarajevskog) tipa formulirati politikantske teze o kompletnoj izopačenosti hrvatske politike: „nemoralni postupci“ predsjednika Tuđmana glavni su razlog za raseljenje, izdaju i prevaru hrvatskog naroda u Bosni; Katolička crkva je u svemu suodgovorna zbog svoje neprikrivene težnje za „jednoumljem i kontrolom“…
Ipak, da bi bar negje pokazao da jednoumlje funkcionira među crkvenim misliocima, Jeleč propagira prijedlog novog uređenja BiH, kako je to predložila Biskupska konferencija o četiri regije, gdje bi svaki narod imao minimum 30 posto udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, na temelju „prava i pravičnosti“… Estetika papirne simetrije. .Za teologe i mističare – tema za stogodišnju raspravu…
Stanje „duhovne shizofrenije“ i „hercegovinizacije“ hrvatske politike Jeleč vrlo mudro iz sarajevske perspektive nabacuje hrvatskom korpusu „koji ne prihvaća BiH kao vlastitu domovinu“. Zašto Hrvati u BiH ne prihvaćaju Daytonom definiranu državu kao svoju domovini, i zašto se skoro nitko ne vraća u takvu svoju domovinu?U svom elaboratu o trećem (vele)kantonu na primjeru švicarskih i njemačkih iskustava Ž. Vukić jasno preferira dosljednu demokratsku samobitnost srednje razine, koja jedino moze početi s ujedinjavanjem posvađanih naroda. “Ovakva kombinacija dokazanih političkih rješenja imala bi veliki izgled na motivaciju bh građana, jer bi u samom startu iskazivala svoju preglednost i garantirale svakoj od tri etnije zadržavanje svog nacionalnog identiteta. Građanin, rasterećen nacionalne ugroženosti (jer mu je to srednjom razinom zagarantirano) razvijao bi mnogo više interkantonalnu solidarnost - bez koje nema socijalne povezanosti, ni osježaja za zajedničku državu.“ (Ž. Vukić, Status 7/2007)
Odugovlačenje i ne-stvaranje treće federalne jedinice (s kojom će najmanji narod biti zadovoljan), ne samo da će zatrti „pravdu i pravednost“ europske demokracije u ovom međunarodnom protektoratu, nego će na najgori način dovesti do „belgizacije“ BiH (najjače političke stranke obiju preostalih nacija okorijet će u nacionalizmima – vezivno tkivo južnohrvatskih kulinovskih korijena s franjevačkim koloritom vladat će još samo u kapelicama).
Lucidnost mladog povjesničara bosanske provenijencije Jeleča, medijski je interesantna, jer je i hrvatska politika u BiH više nego interesantna (zasigurno jedna od najkompliciranijih u Europi). Mala nacija, koja može stati u jedan oveći europski grad, s toliko lokalnih zasebnosti, intencija, stranaka, svađa, podvala, pučeva, prevara, lažnih optužbi; nacija od stoljeća sedmog, decimirana kroz povijest (na najgori mogući način) na svoju desetinu, može još samo na domak Europe čekati intelektualnu zrelost svojih intelektualaca, koji svoju povijesnu odgovornost mogu opravdati samo ako svoj intelekt uporabe na političku dobrobit napaćeno
Mr. sc Željko Vukić
Naslovna ilustracija: Perica Mišić
|
Politika 
