Ovih je dana objavljena knjiga “Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine”. Rijeè je o pravoj historiografskoj poslastici u kojoj je dr. sc. Ivo Luèiæ s Hrvatskoga instituta za povijest rekonstruirao jedno povijesno razdoblje koristeæi se, meðu ostalim, golemom kolièinom dokumenata koje su iza sebe ostavile jugoslavenske tajne službe.

Ako se ne varam, vi ste prvi povjesnièar koji se dohvatio te teme?

– Ja sam jedan od rijetkih povjesnièara koji je stjecajem okolnosti, ali i zahvaljujuæi nekim ranijim društvenim pozicijama, uspio prikupiti gradivo koje se odnosi na osamdesete godine prošlog stoljeæa i koje je vrlo vrijedno za prouèavanje povijesti SR BiH, Jugoslavije, pa i Hrvatske. To mi je omoguæilo napisati ovu knjigu, što nije bilo nimalo lako jer je rijeè o dogaðajima iz bliske prošlosti koje mnogi još pamtimo.

Jeste li otkrili uzroke rata u BiH?

– Uzroci rata u BiH, ali i u cijeloj Jugoslaviji prije svega su u lošoj, pogrešno postavljenoj ideološkoj konstrukciji. Kao što jugoslavensko socijalistièko gospodarstvo nije moglo izdržati tržišnu utakmicu, tako i politièki sustav nije mogao izdržati demokratsku provjeru. Kada se nasilno nametnut ideološki konstrukt sudario sa stvarnošÃ¦u, on se raspao.

Uvriježeno je mišljenje da su krivci za rat u BiH i Hrvatskoj Franjo Tuðman i Slobodan Miloševiæ. Slažete li se s tom tezom?

– Ne slažem se jer to nije toèno. Izjednaèavati Franju Tuðmana i Slobodana Miloševiæa mogu samo razoèarani jugoslavenski nacionalisti ili razoèarani sljedbenici Slobodana Miloševiæa, koji su kivni na njega što nije uspio ostvariti postavljene ciljeve. Meðu tim ciljevima su i oèuvanje makar krnje Jugoslavije i eliminacija Franje Tuðmana, odnosno sprjeèavanje stvaranja neovisne Republike Hrvatske.

Poseban dio svoje knjige posvetili ste sad veæ mitskom sastanku Tuðmana i Miloševiæa 25. ožujka 1991. u Karaðorðevu. Dio medija proglasio ga je tajnim. Je li doista bio tajan?

– Èim je sastanak završen, mediji su dobili priopæenje i sutradan su ga na naslovnicama objavile gotovo sve novine u Jugoslaviji. Prema tome, nije bio tajan. Tajnim su ga proglasili oni koji su prihvatili teoriju zavjere, odnosno zagovornici teze kako je u Karaðorðevu dogovorena podjela BiH, što je potpuna besmislica.

Je li za njega znao bošnjaèki èelnik Alija Izetbegoviæ?

– Izetbegoviæ je dan prije sastanka poslao pismo Tuðmanu koje poèinje reèenicom: „Poštovani gospodine Predsjednièe, uvjeren sam (a u tom pogledu imam i izvjesne informacije) da æe Vam On u bilateralnim razgovorima ponuditi neka parcijalna rješenja, koja bi dijelom bila ostvarena na raèun Muslimana i BiH”. Oèito je da je Izetbegoviæ znao da æe se održati sastanak te da je spekulirao s nekim „ponudama”.

Brojni politièari s podruèja bivše SFRJ, povjesnièari, publicisti, novinari uvjereni su da su se Tuðman i Miloševiæ tada dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine.

– One koji su uvjereni u nešto što nisu provjerili nema smisla ni razuvjeravati. Rijeè je o ideološkom mišljenju koje ne uvažava argumentaciju, pa èak ni logiku. Ja se obraæam onima koji žele doznati èinjenice i na njima utemeljenu interpretaciju dogaðaja u proljeæe 1991. Dogovora o podjeli BiH u Karaðorðevu nije bilo niti ga je moglo biti.

Mnogi kažu da je dogovor postignut, ali nije primijenjen?

– To je interpretacija onih koji shvaæaju da prièa nema logike, ali ne žele odustati od nje jer je moæno oružje za kriminalizaciju Franje Tuðmana i njegove politike. Kada malo jaèe zagrebete, vidite da se iza „brige” za Bosnom i Hercegovinom zapravo krije briga i žal za Jugoslavijom.

U interpretacijama susreta u Karaðorðevu spominju se i karte razgranièenja. Je li bilo crtanja karata?

– Karte koje se spominju nisu karte razgranièenja, a još manje karte „podjele BiH”. Rijeè je o kartama s etnièkom strukturom u Jugoslaviji. S razlièitim motivima objavljivane su u gotovo svim tadašnjim novinama. Služile su za „dokazivanje” pripadnosti nekog prostora u sluèaju nacionalnog, a ne republièkog razgranièenja, ili pak za dokazivanje kako podjela Jugoslavije, ili BiH, nije moguæa.

Mnogo je Hrvata meðu onima koji uporno šire teoriju o podjeli BiH. Jedan od najupornijih je Stjepan Mesiæ. Je li on pouzdan svjedok?

– Rijeè je o Tuðmanovim politièkim protivnicima i osobnim neprijateljima koji su nastojali i nastoje Tuðmana kriminalizirati. Optužujuæi ga za podjelu BiH zapravo ga optužuju za podjelu odnosno raspad Jugoslavije. Što se Mesiæeve pouzdanosti tièe, o njoj su i knjige napisane. Najbolja od njih je knjiga Miroslava Tuðmana „Vrijeme krivokletnika”.

Znaèi, Mesiæ je jedan od krivokletnika?

– To je vidljivo iz sadržaja spomenute knjige, od èega nikad ništa nije demantirano, ali je zato višekratno potvrðeno.

Mesiæ èesto napominje da je, došavši na mjesto predsjednika Republike Hrvatske, na Pantovèaku otkrio tzv. crveni telefon, izravnu liniju kojom su komunicirali Tuðman i Miloševiæ. Jesu li njih dvojica imali stalan kontakt?

– Oèito je rijeè o fantazmi svojstvenoj komunistièkom mentalitetu, a s hladnoratovskim detaljem – crvenim telefonom koji služi za pregovore s neprijateljem. Mesiæ navodi i kako je on pokušao nazvati Miloševiæa, ali telefon „nije radio” odnosno nije znao „šifru”, pa ga je dao ukloniti. Baš kao što je ovih dana jedan od posljednjih komunistièkih diktatora Kim Jong-un iskljuèio telefon kojim je Sjeverna Koreja komunicirala s Južnom. Telefona nije bilo, a i da jest, što bi to govorilo o Tuðmanu osim da je bio spreman na razgovore i da je tražio mirno rješenje. S druge strane, Mesiæ je u posljednjim danima svoga mandata prijetio da æe Hrvatsku vojsku upotrijebiti protiv Srba u BiH.

Tezu o podjeli BiH zastupa i povjesnièar Dušan Bilandžiæ, èlan hrvatsko-srpske ekspertne skupine osnovane nakon Karaðorðeva, koja je dogovor Tuðmana i Miloševiæa trebala provesti u djelo. Kakvi su njegovi dokazi?

– Bilandžiæ je bez ikakvih dokaza godinama iznosio i zastupao više meðusobno suprotstavljenih teza, ovisno o svom osobnom položaju i odnosu s Tuðmanom. Na njegove izjave reagirao je Kosta Mihailoviæ, koji je bio èlan ekspertne skupine sa srpske strane. On je napisao kako ga je „zapanjila” Bilandžiæeva tvrdnja da mu je Tuðman saopæio da se s Miloševiæem dogovorio o podjeli BiH te da su srpski i hrvatski eksperti trebali konkretizirati taj naèelni dogovor. Takvih spoznaja nije bilo na srpskoj strani jer Miloševiæ „tako nešto nikome nije saopštio”. Mihailoviæ ponavlja kako nikada nitko na sastancima ekspertnih timova nije spomenuo nikakav dogovor izmeðu Tuðmana i Miloševiæa, a Bilandžiæeve napise naziva „drskima, intrigantskima” i neistinitima. Uglavnom, Bilandžiæ pobija sam sebe, a njegove teze pobijaju i drugi sudionici dogaðaja.

Zašto se Bilandžiæ služi neistinama?

– Opet æu citirati Kostu Mihailoviæa, koji je napisao: „Razloge nije teško prepoznati. Lièni razlog je da, kao veæina memoarista, s naknadnom pameæu sebe predstavi u što boljem svetlu, a pre svega da pokaže da je bio èovek od ljudskog i nauènog integriteta, a ne partijski aparatèik Tita i Tuðmana.”

O navodnoj podjeli BiH svjedoèi i Hrvoje Šariniæ, a Ivan Zvonimir Èièak i Ivo Banac tvrde da im je jedan general HV-a rekao kako postoji snimka razgovora Tuðmana i Miloševiæa, koju je navodno èuo u jednom ministarstvu u inozemstvu?

– Hrvoje Šariniæ napisao je knjigu „Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševiæem 1993-95 (98)”, koja je objavljena 1999. U knjizi nije rekao ništa o sadržaju sastanka, a èak je i datum sastanka pogrešno napisao. U sijeènju 2004. Šariniæ je kao svjedok na suðenju Slobodanu Miloševiæu rekao da se Tuðman i Miloševiæ u Karaðorðevu „formalno nisu dogovorili” o podjeli BiH, ali su „o tome razmišljali”. Kako èitanje misli nadilazi znanstveni diskurs, od Šariniæa nema puno koristi u rasvjetljavanju sastanka u Karaðorðevu.

A Banac i Èièak?

– Ivu Banca i Ivana Zvonimira Èièka je, izgleda, izmanipulirao „jedan hrvatski general” te bi najkorektnije bilo da spominjane snimke razgovora objave pa da smo naèisto, ili da kažu koji se to general poigravao njima, ali i hrvatskom javnošÃ¦u.

Ispada da je teorija o dogovoru Tuðmana i Miloševiæa prepuna nelogiènosti?

– Da. Ima ih previše za ovaj intervju, pa æu spomenuti samo neke. Ako je Miloševiæ dogovorio podjelu BiH s Tuðmanom, kako to da je s Adilom Zulfikarpašiæem, a poslije i s Izetbegoviæem dogovarao ostanak cijele BiH u krnjoj Jugoslaviji? Zašto je Miloševiæ pokušao ubiti Tuðmana 7. listopada 1991. kada su napadnuti Banski dvori? Mesiæ je svjedoèio protiv Miloševiæa u Haagu i rekao kako je optuženi zajedno s Tuðmanom dijelio BiH, na što je Miloševiæ rekao da to nije istina i neka iznese bilo kakav dokaz. Mesiæ je na to rekao kako je poznato da je optuženi „provodio politiku Velike Srbije s granicama Virovitica-Karlovac-Karlobag”. Gdje je tu onda podjela kada je cijela BiH i dvije treæine Hrvatske unutar tih granica. Konaèno, zašto je izbio rat u Hrvatskoj? Da se prikrije sporazum?

Ne mislite li da bi ipak mogao isplivati neki dokaz koji bi potkrijepio tezu o podjeli BiH?

– Jedino ta snimka o kojoj je govorio „hrvatski general”!?

Ali Bošnjaci su uvjereni da su Mate Boban i Radovan Karadžiæ 5. svibnja 1992. u Grazu konkretizirali Karaðorðevo i postigli sporazum o razgranièenju Hrvata i Srba u BiH?

– Zašto je onda Mate Boban 25. sijeènja 1992. u Skupštini BiH glasao za odluku o referendumu koja je omoguæila meðunarodno priznanje BiH? Zašto je Tuðman priznao neovisnost BiH 7. travnja 1992. godine? Ta je optužba potpuno besmislena. Prièa o Grazu i Karaðorðevu dio je mita o Hrvatima i Srbima kao neprijateljima. Mita koji je omoguæio dovršetak nacionalnog konstituiranja Bošnjaka i èijom upotrebom pokušavaju ostvariti povoljniji politièki položaj u buduænosti.

Što se doista dogodilo u Karaðorðevu?

– Tamo su se 25. ožujka sastali predsjednici Tuðman i Miloševiæ i, po svemu sudeæi, suglasili se da Jugoslavija nije jedino rješenje hrvatsko-srpskih odnosa. Vjerojatno su bili suglasni i oko uklanjanja jugoslavenskog premijera Ante Markoviæa, koji je bio posljednji branitelj iluzije zvane Jugoslavija.

Gledajuæi s ove povijesne distance, je li Tuðmanu trebao susret s Miloševiæem s obzirom na to da mu je donio puno politièke štete?

– Lako bi danas bilo reæi kako mu taj sastanak nije trebao, ali treba ga sagledati u kontekstu onoga vremena. Navest æu samo nekoliko dogaðaja koji su prethodili sastanku pa neka vaši èitatelji sami zakljuèe. Dva mjeseca prije sastanka, 24. sijeènja 1991. Milan Kuèan i Miloševiæ postigli su sporazum o tome da Slovenija može iziæi iz Jugoslavije, a Slovenci su zauzvrat potvrdili „pravo svih Srba da žive u jednoj državi”, što je ukljuèivalo promjene republièkih granica i što je opasno ugrožavalo Hrvatsku. Alija Izetbegoviæ izjavio je 23. veljaèe 1991. da više nema SFRJ te da æe BiH biti bliža Srbiji nego Hrvatskoj. Zatim, 9. ožujka 1991. izbile su demonstracije u Beogradu, koje su prestale tek intervencijom JNA, a 12. ožujka 1991. savezni sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijeviæ izjavio je da je zemlja pred graðanskim ratom jer su pregovori zaustavljeni. Tri dana poslije propada plan vojnog udara i srpski blok u Predsjedništvu podnosi ostavku. Miloševiæ 16. ožujka 1991. izjavljuje da više ne priznaje Predsjedništvo SFRJ i blokira svako politièko rješenje. U takvim okolnostima Tuðman je tražio sastanak da dobije na vremenu i otkloni opasnost vojne intervencije.

Kakva je zapravo bila Tuðmanova politika prema BiH, je li podjelu držao kao rezervnu opciju?

– Tuðman je sve do kraja sijeènja 1991., dok nije postalo jasno da Slovenija izlazi iz Jugoslavije, zagovarao konfederaciju i nepovredivost republièkih granica. Kada je shvatio da Slovenci odlaze, a u opciji je i promjena granica, tada on istièe pravo Hrvatske na svoje sunarodnjake izvan granica – u Srijemu, Boki, a posebno u BiH. S tim da je svaki takav prijedlog bio motiviran nastojanjem da se sprijeèi rat. Tuðman se kao ozbiljan politièar i državnik prilagoðavao politièkoj situaciji koju su diktirale velike sile i raèunao je sa svim moguæim opcijama. Konaèno, BiH nije podijeljena u Karaðorðevu, nego u Daytonu i to voljom SAD-a i onoga što zovemo „meðunarodnom zajednicom”.

www.poskok.info